Strah od odvajanja

Ostavljali ste jednogodišnje dijete u vrtiću bez problema. Ali odjednom dijete postaje tjeskobno i uplašeno, vješa se po vama i jasno vam daje do znanja da ne želi da ga ostavite. Ignorira pokušaje odgojiteljice da ga umiri i ne želi se družiti s drugom djecom. Sve što želi ste VI i plače i vrišti svaki put kada odlazite. Vi ste uznemireni, zbunjeni i imate osjećaj krivnje. A sve se to ponavlja iz dana u dan.

Ukoliko vam ovo zvuči poznato onda vaše dijete prolazi kroz razdoblje straha od odvojenosti, normalnu fazu dječjeg razvoja. Ali premda je sasvim normalna, za roditelje može biti itekako uznemirujuća. Ukoliko shvatite kroz što dijete prolazi i razvijete strategiju, to bi moglo pomoći i vama i djetetu da lakše prebrodite krizno razdoblje.


Što je strah od odvajanja?

Strah od odvajanja je samo jedna od mnogih različitih faza odrastanja kroz koje će proći vaše dijete, a vjerojatno će pogoditi većinu djece. Tijekom toga razdoblja, dijete se nipošto ne želi razdvojiti od roditelja i strašno je potreseno kada ga mama ili tata ostave s nekim drugim.

Strah od odvajanja obično se javlja između 8. mjeseca i 1. godine, a vrhunac dostiže između 1. i 2. godine. Ipak, to vrijeme može podosta varirati od djeteta do djeteta. Neka djeca prolaze kroz tu fazu znatno kasnije, između 3. i 4. godine, a neka je nikada ne iskuse. Kod nekih postoje određene stresne situacije koje je mogu pokrenuti, poput nove tete u vrtiću, selidbe, novog djeteta u obitelji, svađe roditelja i sl.


Kako se razvija?

U prvih nekoliko mjeseci djetetova života sigurno ste primijetili da se dijete jako dobro prilagođava drugim osobama. To je tipično za većinu dojenčadi. Vjerojatno ste vi osjećali strah od odvajanja kada ste dijete ostavljali nekome na čuvanje. Sve dok su njegove potrebe zadovoljene, dijete mlađe od 8 mjeseci obično se dobro prilagodi drugim osobama.

Između 8. mjeseca i 1. godine, nekada ranije, odnosno kasnije, počinju promjene. Dijete se počinje osjećati neugodno u društvu nepoznatih osoba i situacija, i možda vas neće ispuštati iz vida. To ponašanje poznato je kao strah od stranaca. S druge strane, to je obično i dobar znak jer dijete počinje razlikovati poznate od nepoznatih osoba.

Između 1. i 2. godine dijete postaje sve neovisnije – ipak, sve je nesigurnije kada nije s vama. Tada se razvija strah od odvajanja i dijete postaje uzrujano i uznemireno kada ga pokušate napustiti. Bez obzira odlazite li u drugu sobu na neliko sekundi ili dijete ostavljate s dadiljom cijelu večer, možete očekivati vrištanje, plakanje i odbijanje pažnje drugih.

Razvojno, dijete počinje shvaćati koncept postojanosti objekta i kada vas ne može vidjeti, to znači da ste otišli. S druge strane, dijete još uvijek ne shvaća pojam vremena i ne zna hoćete li se ili kada vratiti. Pa bez obzira bili vi u kuhinji, susjednoj sobi ili u uredu, vašem je djetetu to sasvim svejedno. Vi ste nestali i učinit će sve što može da bi spriječilo da do toga dođe.

Dijete jako dobro shvaća kako njegovo ponašanje utječe na vas. Ako se brzo vratite u sobu svaki put kada zaplače, a potom ostanete dulje s njim ili otkažete ono što ste planirali, nastavit će koristiti istu strategiju kako bi vas spriječilo da odete.

Vaši osjećaji

Tijekom ove faze vjerojatno ćete imati podvojene osjećaje. Možda će vam i goditi pomisao da dijete ne želi ostati bez vas, naročito nakon što se priviklo i na druge osobe koje su ga do sada čuvale. Bit će vam jako drago što se dijete konačno vezalo za vas koliko i vi za njega. U isto vrijeme, osjećat ćete grižnju savjesti zato što odvajate vrijeme za sebe, ostavljate dijete na čuvanju ili idete na posao. Možda ćete osjećati i iscpljenost zbog velike pažnje koju dijete traži od vas.

Nemojte smetnuti s uma da je to što se dijete nevoljko odvaja od vas dobar znak da se među vama razvila zdrava privrženost. Dijete će s vremenom shvatiti da ćete se vi nakon što odete i vratiti i to će mu sjećanje biti dovoljno da se osjeća ugodno nakon što odete.


Olakšajte rastanke

Evo nekoliko savjeta koji mogu olakšati rastanke tijekom teškog razdoblja:

· Bitno je tempiranje. Pokušajte izbjeći povjeravanje čuvanja nepoznatoj osobi između 8. mjeseca i 1. godine, kada se strah od odvajanja prvi put pojavljuje. Također, pokušajte ne ostavljati dijete kada je umorno, gladno ili nemirno. Ako je moguće, planirajte odlaske nakon odmora ili obroka.

· Privikavajte dijete na odvojenost, na nove ljude i na nova mjesta. Ako namjeravate dijete nekome ostaviti da ga pričuva, pozovite tu osobu ranije i provedite neko vrijeme zajedno. Ako dijete kreće u vrtić, posjetite ga zajedno nekoliko puta prije nego što ćete ga ostaviti cijeli dan. Ostavite dijete s tetom u vrtiću neko kratko vrijeme tako da se navikne ostajati bez vas.

· Budite smireni i uporni. Smislite neki oproštajni ritual da odvajanje bude ugodno, smireno i puno ljubavi. Ostanite smireni i pokažite da imate povjerenja u dijete. Uvjerite dijete da ćete se vratiti i objasnite koliko vas dugo neće biti tako da to uspije shvatiti (da ćete se vratiti nakon ručka ili nakon poslijepodnevnog odmora). Dijete je još uvijek premaleno i nema pojam o vremenu. Posvetite mu puno pažnje kada se opraštate, kada kažete da odlazite, toga se i držite. Povratak će cijelu stvar samo pogoršati.

To je samo privremeno

Pokušajte stalno imati na umu da je to samo faza, koja će proći kao i većina drugih, i da je svako dijete drugačije. Ukoliko dijete nikada niste ostavljali nekome na čuvanje, ukoliko je sramežljivije ili pod nekim drugim stresom (poput rođenja novog djeteta ili bolesti), odvajanje bi moglo biti teže nego kod ostale djece. Većina djece u određenom razdoblju preraste tu fazu.

U isto vrijeme, i vi biste trebali vjerovati svojim instinktima. Ako dijete ne želi da ga čuva neka osoba ili pokazuje neke druge znakove napetosti, poput problema sa spavanjem ili gubitka apetita, možda je riječ o nekom većem problemu.

Ako se pojačani strah od odvajanja zadrži do predškolske dobi, u osnovnoj školi ili dalje, o tome biste trebali popričati s dječjim liječnikom. To je možda znak ozbiljnijeg oblika straha, poznatog kao poremećaj straha od osvajanja. Djeca s ovim poremećajem boje se da će biti osvojena od obitelji i često su uvjerena da će se desiti nešto loše dok nisu s roditeljima. Neki drugi simptomi tog poremećaja su:

· panika (mučnine, povraćanje ili kratkoća daha) ili napadaj panike prije odlaska roditelja

· noćne more o odvojenosti

· strah od spavanja u svojoj sobi

· stalni strah da će biti izgubljeno ili oteto


Obratite se pedijatru ukoliko dijete pokazuje neke od navedenih simptoma.

Izvor : Net.hr

Citat :

a vrhunac dostiže između 1. i 2. godine.

O, happy me!
Vješa se, grebe, tuli...ne mogu na miru ništa pojesti ni na wc dok smo nas 2 same doma..ali to je samo faza.

Leobaby , znam kako ti je!

leobaby je napisao/la:

Citat :

a vrhunac dostiže između 1. i 2. godine.

O, happy me!
Vješa se, grebe, tuli...ne mogu na miru ništa pojesti ni na wc dok smo nas 2 same doma..ali to je samo faza.

hm, ja se već polako pitam da li je to "samo faza" jer to kod nas traje li ga traje...

happyness je napisao/la:

leobaby je napisao/la:

Citat :

a vrhunac dostiže između 1. i 2. godine.

O, happy me!
Vješa se, grebe, tuli...ne mogu na miru ništa pojesti ni na wc dok smo nas 2 same doma..ali to je samo faza.

hm, ja se već polako pitam da li je to "samo faza" jer to kod nas traje li ga traje...

mene to tekk ceka

a ne mora biti morena,lovrija nije zgrabilo,ima dana kad ga isto moram vući na wc ali nije predramatično

žuža je napisao/la:

a ne mora biti morena,lovrija nije zgrabilo,ima dana kad ga isto moram vući na wc ali nije predramatično

Kod nas isto tako, ima dana, ali nije prestrašno.

Mateja je napisao/la:

žuža je napisao/la:

a ne mora biti morena,lovrija nije zgrabilo,ima dana kad ga isto moram vući na wc ali nije predramatično

Kod nas isto tako, ima dana, ali nije prestrašno.

I kod nas,samo šta je ja svaki put zovem sa sebom kad idem wc,jer joj ja najaća fora kucat na vrata,pa mi draže da je unutra nego da se zalipi za vrata i ometa me

I kod nas,samo šta je ja svaki put zovem sa sebom kad idem wc,jer joj ja najaća fora kucat na vrata,pa mi draže da je unutra nego da se zalipi za vrata i ometa me [/quote]

ha haha haha

joooooj, ja ne mrem ništa napravit. rebeka je od samog početka takva, ali uspijem ja to nekako riješit . inače kad smo same doma-koma!
ako mene nema kad se probudi (kao npr.danas), o.k je. pita za mene svako malo, ali nema neke histerije. ali ja kad u razgovoru samo spomenem "idem ja" ili "ići ću ja", ona odmah skače "neće mama papa, neće mama!". u wc-u je sa mnom, ne obavezno, ali dođe. kada ju ostavljam kod svojih, bude o.k, ali samo ako je jako zaigrana. sa vrtićem smo probali, bezuspješno. krećemo opet uskoro, pa bumo vidjeli..................

kod nas je prestrašno... moran ga svagdi vuć za sobon. ne mogu dočekat da ta faza prođe, ako prođe. al eto virujen vama iskusnijima, pa ako vi kažete da oće... ja stalno mislin na to.

svaka pohvala za tekst ;)

meni anea ima 12 mj i od devetog mj je to intenzivno izrazeno i jos traje...

mislim da je izrazenije zato jer je dojena beba, nemam niti jednu prospavanu noc, ona u snu zaplace i mora me osjetiti da sam tu...

meni je ema bila takva sa godinu i pol, svugdje za mnom, da ja odem negdje ni čuti i tako, a sada.... sada ona meni kaže ide ema papa mama i tako, sa osobama koje joj se sviđaju hoće otići bez problema, pita ona gdje je mama ali nije ništa strašno jer joj uvijek kažu da ću doći i ona normalno, a za mnom ide i dandanas ali ne iz nekog straha već zato što ju sve živo zanima šta ja radim....

da, vjerujem isto sam prolazila i s karlom ali ona je vec velika i kako rastu vise shvacaju i strah nestaje, no vazno je to prihvatiti kao prolaznu i normalnu fazu odrastanja a ne raditi drame

Acu pocela rano ostavljat i nije imao nikakvog straha od odvajanja.
Andrej jest ostajo bez mene ali na sat 2 i nije jos pokazivao strah pa se nadam da i nece

Strah od odvajanja - separacijska anksioznost
Riječ je o normalnoj razvojnoj fazi, iako ona može biti iscrpljujuća i za dijete i za roditelje.

Strah od odvajanja od roditelja ili separacijska anksioznost normalna je i prirodna reakcija djeteta. Premda može biti iscrpljujuće i za dijete i za roditelje, to je normalna razvojna faza.
U dobi od 6 do 8 mjeseci većina beba počinje izražavati separacijski strah. Beba će zbog tog osjećaja protestirati u dvije situacije – u prisutnosti nepoznatih osoba i zbog odvajanja od roditelja. Možda će vam biti neobična takva prekretnica; od bebe koja je s 3 mjeseca bila prijateljski raspoložena prema svima, u bebu koja postane nervozna ako se nepoznata osoba previše približi, no takva reakcija je prirodna i normalna. Beba na taj način pokazuje da je sposobna razlikovati poznate od nepoznate osobe.

Negodovanje zbog razdvajanja od roditelja predstavlja početak separacijske anksioznosti. Budući da dijete predškolske dobi nema pojam vremena, ne može predvidjeti kada će se roditelj vratiti, a nije ni na razvojnom stupnju da može zamisliti da će se to dogoditi. Kako dijete postaje starije, iskustvo da se roditelj svaki puta vratio, smiruje ga i osposobljuje da očekuje njegov povratak. No, sve dok dijete nema dovoljno tog iskustva odvajanja od roditelja, dijete će se uzrujati i početi plakati čak i ako roditelj ode na trenutak u susjednu sobu.

Situacije koje mogu uzrokovati osjećaj anksioznost kod malog djeteta:

* kada roditelj napusti sobu
* kada majka ode u bolnicu roditi drugo dijete
* kada dijete ode u bolnicu
* kada roditelji izađu na večeru
* kada dijete krene u vrtić
* preseljenje u novi grad, kuću
* svađe i napetost u obitelji
* razvod roditelja.

Dužina trajanja separacijske anksioznosti ovisi o načinu na koji roditelj odgovara na djetetov strah od odvajanja te o osobinama ličnosti djeteta. Da bi dijete doživljavalo manje straha zbog odvajanja od roditelja, ono se treba prilagoditi na novu situaciju, okolinu, ljude. Prilagodba na novu situaciju u prosjeku traje dva tjedna, no može trajati mnogo duže pa čak i cijelo predškolsko razdoblje.

I roditelje je strah

Sjećam se svog prvog odvajanja od kćeri koja je tada imala mjesec dana. Otišla sam na kratko, samo na dva sata, obaviti nekakav posao, a moj muž ostao je kod kuće s našom kćerkom. Prvi put nakon mjesec dana dojenja, presvlačenja, nošenja, uspavljivanja… bila sam bez kćerke na rukama, ili barem na oku.

Prvi osjećaj kad sam izašla iz stana bio je čudna mješavina osjećaja slobode i necjelovitosti – usprkos tome što ne moram svake sekunde misliti na dijete i što sam, iskreno, na neki način uživala u tom osjećaju, istovremeno mi je nedostajalo to što nemam na koga paziti, kao da imam dio mozga koji je odjednom nezaposlen i u čudu se pita "a što ću ja sada raditi?“.

Kroz samo sat i pol taj se osjećaj pretvorio prvo u nervozu, pa napetost, pa neizdrživu želju da se što prije vratim kući i uzmem bebicu u ruke. Ne, nije stvar u tome što sam ju ostavila s mužem, on je osoba na koju se uvijek mogu osloniti. Nisam razmišljala o tome da će joj se nešto zaista dogoditi, jednostavno sam osjećala potrebu da ju vidim, uzmem u ruke, privijem ju k sebi...

Osjećaji separacijske anksioznosti u prvih šest mjeseci djetetova života normalni su kod svih majki. Većina majki, ukoliko se u tom periodu makar i kratko odvoje od djeteta, kažu da osjećaju prazninu.

U tom su periodu majka i dijete u tzv. zdravoj simbiozi. U psihologiji izraz simbioza označava zajednicu dvije ili više osoba u kojoj je međusobna ovisnost toliko izražena da član simbioze vjeruje da ne bi mogao preživjeti bez drugih članova simbiotske zajednice. Novorođenče je potpuno nesposobno za samostalan život tako da je za njega simbioza s majkom čista potreba. Takva je simbioza potrebna za preživljavanje djeteta, ali isto tako i za emocionalni razvoj i socijalizaciju.

Majka i dijete, međutim, ne mogu vječno ostati u takvoj simbiozi. Roditeljstvo se između ostalog odnosi na pripremu djeteta za samostalan život i, kada dođe vrijeme za to, dozvoljavanje djetetu da se odvoji. Odlazak u vrtić najčešće je prvo iskustvo odvajanja, kako za dijete tako i za majku Ukoliko ne postoji adekvatna priprema, to odvajanje može predstavljati ozbiljan problem za obije strane.

Dječji separacijski strah sasvim je normalna faza u razvoju djeteta, no ono što još može dodatno "pogoršati" situaciju jest roditeljski strah od odvajanja. Naime, roditelji vrlo često nenamjerno potiču separacijski problem svojom vlastitom anksioznošću, koju je od djeteta vrlo teško sakriti. Ako postoji bilo kakav problem s roditeljske strane vezan uz odlazak djeteta u vrtić, on će vjerojatno izaći na vidjelo, makar ga ne izgovorili – govorna komunikacija nije jedini način kako dijete "čita" naše poruke.

Ako roditelj ne vjeruje da će djetetu u vrtiću biti dobro, u to neće vjerovati ni dijete, ma koliko mu pričali o tome kako je u vrtiću jako lijepo i kako će se tamo zabavljati, učiti i igrati s drugom djecom. Naprotiv, biti će zbunjeno dvostrukim porukama koje su mu upućene, jednu na verbalnoj, a drugu na neverbalnoj razini. Na verbalnoj razini je upućeno „sve će biti u redu, u vrtiću je jako lijepo“, a na neverbalnoj (onoj dubljoj) razini poruka je „joj, joj, hoće li sve biti u redu?“.Vjerojatno ste se i vi u životu našli u situaciji kada vas je netko tješio, a da i sam nije vjerovao u to što govori. Vjerujemo da se niste osjećali utješenima. Isto tako niti dijete se ne osjeća sigurno, ukoliko osjeća vašu vlastitu nesigurnost. Zbog toga je prva zadaća roditelja koji dijete po prvi put odvaja od sebe, stjecanje čvrstog uvjerenja da je to dobro za dijete i njegov razvoj. To je nepobitna činjenica – svi smo svjesni da se dijete u određenoj životnoj dobi treba odvojiti od roditelja kako bi se socijaliziralo sa svojim vršnjacima i drugim ljudima – dijete mora jednog dana, kao odrastao čovjek, samo funkcionirati u društvu, a to se neće dogoditi samo od sebe.

Kako možemo steći to uvjerenje? Prije svega – informiranjem. Informirajte se o sredini u koju odlazi Vaše dijete. Ako je to odlazak u vrtić, razmislite što bi mu tamo moglo nedostajati i postoji li mogućnost kompenzacije za to:
* omiljena igračka,
* teta u vrtiću s kojom je prethodno stvorilo neki odnos,
* dijete iz susjedstva koje ide u istu grupu, a koje Vaše dijete već poznaje i slično
* ako je moguće, dogovorite se s odgajateljicama i ako Vam vrijeme to dozvoljava, posjetite vrtić i provedite nekoliko sati (ili dana) u vrtiću zajedno s djetetom i odgajateljicama prije nego što dijete prvi put ostavite samo s njima i drugom djecom.

Ovakav, postepeni način informiranja o novoj sredini, stvaranja novih odnosa i usvajanja znanja o okolini pomoći će i Vama i djetetu da lakše prihvati odlaske u vrtić.

Što možete još učiniti?

* igrajte se skrivača u poznatom okruženju – potrudite se da vas je lako pronaći, dijete će tako lakše naučiti da ćete se uvijek vratiti
* neka dijete uvijek bude naspavano i sito kada ga ostavljate u nepoznatom okruženju
* razvijte ritual pozdravljanja – rituali zbog svojih ponavljanja mogu olakšati djetetu razdvajanje jer baš kao što se rituali ponavljaju, tako se ponavlja i vaše vraćanje po njega; imajte na umu da to bude kratak pozdrav
* otiđite bez mnogo priče oko toga – recite mu da će on ostati u vrtiću i da ćete se vratiti po njega nakon (ručka, spavanja..) i onda otiđite bez zastajkivanja i okretanja
* izbjegavajte da dijete gleda televiziju sa sadržajima koji izazivaju strah – vaše dijete će vjerojatnije biti manje prestrašeno ako sadržaje koje gleda ne izazivaju strah
* razgovarajte s djetetom kod kuće što će raditi dok vas nema; ukratko mu opišite dan; govorite mu o tetama koje će ga čuvati, da će mu dati piti kada je žedan i jesti kada će biti vrijeme za to
* trudite se imati uvijek isti ritam tokom dana kako bi dijete moglo predvidjeti što će se dogoditi
* ako se dogodi da jedan dan nećete doći u isto vrijeme kao i sve ostale dane, obavezno javite odgajateljicama da ćete zakasnite i zamolite ih da to prenesu vašem djetetu

* pokažite djetetu da razumijete kako se osjeća, primjerice "Znam da želiš da ostanem. I ja bi voljela da mogu ostati, ali moram ići na posao."
* čitajte mu priče o razdvajanju; razgovarajte o liku iz priče i što bi on učinio u djetetovoj situaciji
* ponekad djeca kada su tokom dana u vrtiću, žele ostati duže budnim i odbijaju ići na spavanje – dajte im malo više vremena da provedu s vama
* kada se vratite, dajte vrlo jasno na znanje djetetu da ste sretni što ga ponovno vidite; nemojte ga nikada kritizirati ili opominjati čim se vratite po dijete pred svom ostalom djecom i pred odgajateljem bez obzira što vam je odgajatelj rekao da je dijete učinilo tijekom dana. O takvim stvarima, razgovarajte kada dođete doma na samo s njim. U suprotnom se može pojačati strah od odvajanja kod djeteta.

Važno je znati:
Dijete može plakati dok roditelj odlazi, a onda se, za samo 5 minuta, smiriti i zadovoljno se igrati. Kada roditelj dođe po njega, dijete se može ponovno uzrujati i početi plakati jer se sjetio da je bio "ostavljen". Takvim reakcijama, dijete ne manipulira s vama – već je to normalno dječje ponašanje. Na taj način, ono vam govori da mu se još uvijek ne sviđa u potpunosti kada niste prisutni, ali uči nositi se s tim.

Važno je znati:
Ponekad nakon što je dijete prošlo prilagodbu na novu sredinu i čini se da je sasvim zadovoljan tamo, te više ne pokazuje separacijsku anksioznost, ono može promijeniti ponašanje ako ostaje doma s majkom jer je primjerice rođeno drugo dijete. Dijete može imati izraženu potrebu da bude uz roditelje i može se činiti kao da regresira. No, i to je način na koji dijete prolazi kroz separaciju nakon što se ponovno osjeća sigurno. Ukoliko mu se dozvoli da ispočetka "visi" uz vas, kada će biti spreman za to, dijete će prestat s tim ponašanjem. Ako ga se odguruje od sebe ili očekuje da vrlo brzo odraste (primjerice da se brine za mlađe dijete više nego što je to primjereno za njegovu dob), tada će se nesigurnost djeteta u vas produbiti i ono će to nastaviti izražavati kroz ponašanje.

Izvor : www.ordinacija.hr

meni je ema počela pravit probleme, bili danas kod mojih i ja odem na wc, toliko se derala di je mama da ju nisu uspjeli smiriti, a primjetila sam da se od mene u zadnje vrijeme ne odvaja...

To je sve reakcija na vrtić, proć će

Josipa odlican tekst, mnogi bi mogli nauciti korisno

mene vec hvata panika jer neznam kako cu sve to gledat kad krenemo,ona je moja maza i ona kad plače gore je meni tada nego njoj,jako je žalovita,na mamu,hehe,pa ce mi t teško past psihićki