Sve može biti igra
Posao odgojiteljice izuzetno je težak. O tome se može uvjeriti svaki roditelj čije je dijete provelo dio života u vrtiću. Danas postoje dvije koncepcije rada u vrtiću: jedna i dalje potiče podučavanje djece, a druga koncepcija potiče osluškivanje, slušanje, praćenje i realiziranje dječjih interesa. Odgojiteljica s većim brojem godina radnog staža mogla bi biti bliža podučavateljskom načinu rada u tipičnom državnom vrtiću. Današnja odgojiteljica potiče raznolikost djece osmišljavanjem dijelova radnoga prostora za ostvarivanje razvoja specifične dječje motorike, čitanja, pisanja, zdravstvenog, likovnog, glazbenog, modnog, obiteljskog, kuhinjskog, uljepšavalačkog, etničkog i inog izražavanja.
Povremenim uvođenjem roditelja-entuzijasta u vrtić obogaćujemo kvalitetu sadržaja jer, uz profesionalca-odgojiteljicu i djecu, ostvaruju se novi, nepoznati (do tada) sadržaji, usklađeni s potrebama i željama djece. Za realizaciju takvih sadržaja potrebna je izuzetna fleksibilnost odgojiteljice i roditelja, ponajviše oprez u određivanju prikladnoga vremena, načina i prikaza novoponuđenoga sadržaja.
Profesionalci koji ulaze u djelatnost sportskog vrtića mogu biti samo osobe s kvalifikacijom profesora tjelesne i zdravstvene kulture, viši treneri sportske rekreacije, s položenim specifičnim ispitima pedagoško-psihologijskih kolegija bitnih za dobro poznavanje povjerene populacije, odgojiteljice-sportašice. Neškolovani bivši sportaši moraju odslušati i položiti osnovne predmete bitne za specifičnu djelatnost s najmlađom dobi. Poželjno je da oni rade pod pažnjom stručnjaka ili im pomažu u radu.
Kako ponuditi sadržaje? Isključivo kroz igru!
Kao roditelji možemo se zapitati: koliko sam sa svojim djetetom? Jesam li dovoljno? Svi mi obično smo previše pred TV-ekranima ili računalima. Vrijeme u kojem živimo tjera nas na visokoprofesionalan pristup svojoj djelatnosti, ali i izuzetnu pozornost te skrb o najmlađim članovima obitelji. Sreća, toplina i zdravi odnosi nisu, nažalost, svojina svih obitelji i svakoga djeteta.
Svjetske nacionalne središnjice za tjelesnu aktivnost i zdravlje pri zakladama za srce financijski potiču nove načine bavljenja tjelesnim aktivnostima, prilagođene danas uglavnom pasivnoj djeci. Najopasnije je mišljenje gotovo polovice djece koja preferiraju učenje u odnosu na tjelesno vježbanje. Pasivni naraštaj danas postoji - ne mislimo, naravno, na one tipične gerijatrijske skupine, već, nažalost, na skupinu školske djece (7-16 godina). Kako tada preskočiti djecu koja su u vrtićkoj dobi? Može se očekivati da ta skupina predškolaca sigurno barem dijelom ulazi u generaciji pasivnog naraštaja! Najjeftiniji su prirodni lijek protiv pasivnog načina rasta i razvoja predškolske osobe učestali odlasci u prirodu, u svako godišnje doba, s prikladnim sportskorekreativnim sadržajima. Rekreativni sportski vrtići isto su bitni, jer učestalo utječu na psihofizički razvoj predškolskog djeteta.
Boravak u prirodi u toj dobi izuzetno je bitan. U kasnijoj dobi ne može se nadoknaditi nedostatak. Predavanja o cijenjenju, čuvanju i održavanju zdravlja dijete prihvaća te time postaje potencijalni posjednik najbitnijega dara prirode: zdravlja. Ono prihvaća svakodnevno jutarnje tjelesno vježbanje bez otpora. Voli i želi takve aktivnosti, posebice kroz igru i upoznavanje novih motoričkih informacija.
Albin Redžić, prof.
Maja Redžić, prof.